Namjera ove analize je nastaviti započetu raspravu (iz prethodnih brojeva) o nekim dijelovima povijesti onog što se deklarira ili titulira kao „islamska umjetnost“ u kritičnom okviru kako okcidentalno-vesterniziranih tako i nekih muslìmānskīh teorijskih pogleda. Analizom i postavljanjem granica u skladu s prevladavajućim autoritetima, pridonijet će se vitalnim modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata, koji su rezolutno ìslāmskī i u skladu s izvorištem (ar. al-mardžaʿ ili al-maṣdar). Posebno se želi skrenuti pažnja na zalaganje za različitost, upravo zbog okcidentalno-vesterniziranog akademskog nastojanja da se zanemari duh jedinstva i autorefleksivnih islamskih konstanti karakterističnih diskursâ qadar/ṣināʿata uz nametanje umjetne dihotomije sakralnog i profanog, te paradigmatskih pogleda na vrednovanje kreativnog (estetiziranog) postignuća začetnika/dizajnera reprezentacije, odnosno homo islamicusa, kao apsolutnog zapadnjačkog vlasništva (western ownership).

S druge strane, estetizirano djelanje homo islamicusa u okviru svjesne rekognitivne i kognitivne produktivno-refleksivne orijentacije ima vrlo konkretno povijesno postojanje. Ako za titulaciju „islamska umjetnost“ možemo upotrijebiti poznati Derridaov moto ili grif ‘il n’y a pas de hors-texte’ („ništa ne postoji izvan teksta“), za estetizirano djelanje homo islamicusa ne možemo pitati postoji li ili ne postoji. Čini se da bi pravilno pitanje u vezi s modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata glasilo ‘qu’est-ce qu’il y a de hors-texte’? (“što se nalazi izvan teksta?“).

Ključne riječi: ìslām, islamska civilizacija, islamska kultura, umjetnost, homo islamicus, qadar/ṣināʿat, globalizacija kulture.