U ovom radu pokušali smo prikazati osnovne karakteristike islamskog učenja o „savršenom čovjeku“, koje je svoju kulminaciju doseglo u islamskoj duhovnosti, tj. taṣawwufu. Islamsko ili tesavufsko učenje o Savršenom čovjeku nikako se ne može dovesti u vezu sa kršćanskim ili budističkim poimanjem čovjeka, koje je antropomorfno. Za razliku od njih, kod sufija (ṣūfi) je i najsavršeniji čovjek uvijek čovjek i rob Allahov.

Svaki čovjek, prema sufijama, potencijalno može biti individualno savršen, a zadaća tako savršenih ljudi jeste da služe drugim ljudima, nastojeći ih usrećiti na obama svjetovima, te su oni pravi nasljednici vjerovjesnika. Savršeni ljudi jesu učitelji i vodiči drugim ljudima. I bosanske sufije, nadahnute drugim sufijskim učenjacima, u svojim djelima, također, govorile su o Savršenom čovjeku. Njihova učenja uveliko su naslonjena na Ibn ʿArabīja i Rūmija. Oni jasno negiraju bilo kakav vid panteizma, panenteizma, sjedinjenja Boga i čovjeka, utjelovljena, postajanja Boga čovjekom i sl. Prema njima, pored jednog univerzumski Savršenog čovjeka, također, postoje i individualno savršeni ljudi koji su jedini dostojni da budu namjesnici i vodiči drugim ljudima, kao potpuni učitelji kojima su ljudi obavezni iskazivati poslušnost i predanost. Najveći stepen individualnog savršenstva jeste najpotpunije savršenstvo koje pripada Muhammedu, ṣallallahu ʿalaihi wa sallam, i njegovim potpunim i savršenim nasljednicima. Šejh Mustafa-efendija Čolić, u svome naučavanju o Savršenom čovjeku, upotrebljava jedan novi termin u bosanskom jeziku, tj. „Allahov obznambeni univerzum“. Njegovo učenje, također, naslonjeno je na učenja ranijih sufija, ali ima i neke nove aspekte.

Ključne riječi: Savršeni čovjek, Ibn ʿArabī, šejh Mustafa-ef Čolić, Allahov obznambeni univerzum