Fokus ovog članka je razmišljanje o prirodi ljudskog srca (al-qalb), ljudskog uma (al-‘aql) i ljudske ruke (al-yad). Srce je mjesto osjećaja – ljubavi ili mržnje; um je mjesto misli - ispravne ili neispravne; ruka je oruđe moći – pravde ili nepravde. A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno?

A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno? Kakva je uloga vjere / religije u harmonizaciji ljudskog srca, uma i ruke? Kako Sīrah, način života Božijeg poslanika, može naučiti ljudsko srce da voli, ljudski um da ispravno misli i ljudsku ruku da radi prav- edno? Šta čovjek može naučiti iz paralelnih života i iskušenja prvih aṣḥāba, Poslanikovih suradnika i njihovih neposrednih tābi’ūna, sljedbenika? Autor predstavlja način života dvojice aṣḥāba: ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa i Mu‘ādha ibn Džabala i jednog tābiʿūna: Al-Qāḍī Šuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindīja, kako bi pokazao da srce nije pumpa koja pokreće krv, već je krv ljubav koja potiče srce da voli; da um nije posuda koju treba puniti svim i svačim, već svjetlo koje treba upaliti; te da ruka nije alat kojeg treba zloupotrijebiti, već sredstvo s kojim treba služiti pravdi. Cilj autora je otvoriti put za kritiku čiste vjere kod muslimana. Zapravo, muslimani moraju ozbiljno ispitati svoju vjeru kako bi pronašli pravi izlaz iz trenutne krize odnosa između svog srca, uma i ruke. Gdje je muslimanska čista vjera: samo u srcu? samo na umu? ili samo u ruci? Kako muslimani mogu povezati ovo troje u koherentnu cjelinu za dobro čovječanstva? Lijepi primjeri iz Sīre, načina Poslanikovog i života njegovih aṣḥāba mogli bi nam pružiti prave odgovore na ova pitanja pod uvjetom da muslimani otvore svoja srca, da koriste svoj um i da odgoje svoju ruku. Ovaj članak pokušava da ih usmjeri u tom pravcu.

Ključne riječi: srce (al-qalb), um (al-‘aql), ruka (al-yad), sīrah, taqwā, maʿrūf, aṣḥāb, tābi’ūn, ‘Abdullah ibn ‘Abbas, Mu‘ādh ibn Džabal, Al-Qāḍī Šuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindī.