Članak razmatra dva običaja koja muslimani Bosne i Hercegovine tradicionalno vrše tokom Kurban bajrama. To su, prvo, davanje nešto malo novca, tzv. bajramluka, djeci kao nagradu ili uzvratni dar za to što nose kurbansko meso susjedima, te, kao drugo, davanje ovog mesa susjedima koji nisu muslimani.

Ova će tema biti istražena u svjetlu Marcel Maussovog utjecajnog ogleda o daru, budući da se kurban pojavljuje kao dar koji ustanovljuje, obilježava i obnavlja društvene veze ne samo bliskih srodnika, nego i prijatelja i susjeda. U ovom kontekstu ćemo se također susresti i s onim što je Jacques Derrida nazvao aporijom dara. Klanje kurbana je istinski dar, upravo zato što je nemoguć dar. Može se razmatrati kao darivanje bez dara: iako je žrtvovanje nezamislivo bez zaklane životinje, ona ne može biti dar Bogu. Međutim, nakon što je ljudski akt žrtvovanja obavljen, Bog je onaj koji čini dar ljudima - zato što nalaže da žrtvino meso mora biti podijeljeno. Ono onda ne treba biti shvaćeno kao vraćeni dar, nego kao akt Božjeg gostoprimstva, koji ljudima daruje samo mogućnost darivanja darova. Iznesene su tvrdnje da dva bosanska običaja crpe svoj posljednji smisao iz božanskog gostoprimstva koje se živo iskušava u ovom ritualu žrtvovanja.

Ključne riječi: Kurban bajram, kurbansko meso, dar, darivanje bez dara, Allahovo gostoprimstvo.