Autor polazi od očiglednog iskaza da niko ne zna sve o svemu i da možemo imati samo djelomično znanje o bilo kojem ograničenom proučavanju stvarnosti, premda, kada je u pitanju religija, mnogi i dalje tvrde da znaju sve što trebaju znati. Pošto ljudi ne mogu sve znati, dijalog je neophodan, jer kroz razgovor s drugim čovjek uči ono što ne može opaziti iz svog mjesta i sa svojim ličnim sočivima znanja.

Dijalog nije samo način da se dobije više informacija: Dijalog je potpuno novi način razmišljanja! Dijalog u njegovom najširem značenju u samom je srcu kosmosa, odnosno sama suština kosmosa i naše čovječnosti je dijaloška a ispunjeni ljudski život je najviši izraz Kosmičkog plesa dijaloga. Stoga, autor naglašava, mi ljudi danas imamo očigledan izbor: dijalog ili smrt! U tekstu se ističe da postoje tri glavne dimenzije dijaloga, koje odgovaraju strukturi ljudskosti: Dijalog glave, ruku i srca u holističkoj harmoniji svetog čovjeka. U dijalogu glave dopiremo do onih koji misle drukčije od nas da bismo razumjeli kako oni vide svijet i razlog za njihovo ponašanje. Svijet je prekompliciran da bi ga iko mogao shvatiti sam. U dijalogu ruku udružujemo se s drugima kako bismo učinili svijet boljim mjestom u kojem svi moramo živjeti zajedno. U dijalogu srca otvaramo se da sagledamo/primimo ljepotu drugog. Autor zaključuje da ljudi ne mogu živjeti podijeljeno. Ako žele preživjeti, pa još i procvjetati, moraju ne samo plesati pojedinačno dijaloge glave, ruke i srca već i okupiti različite dijelove u harmoniji.

Ključne riječi: dijalog, dijalog glave, dijalog ruke, dijalog srca, kosmički ples, doba globalnog dijaloga, divergencija, konvergencija, harmonija.