Kriza je poziv za promjenu i kreativno mišljenje koje inicira dijalektiku mišljenja i akcije. A izazov u krizi je, kako za nacije tako i za pojedince, da ustanove koji dijelovi njihovog identiteta su već funkcionalni i ne traže promjenu, a koji aspekti identiteta nisu više djelotvorni i zato traže promjenu. Uistinu, muslimanska misao treba hrabrost kako bi se prepoznalo šta se mora mijenjati da bi se adekvatno suočilo s novom situacijom.

Ali, istodobno muslimanski učenjaci moraju povući liniju i naglasiti elemente koji su fundamentalni za vjeru i kulturu islama koji se ne mogu mijenjati. Ovo stanje stvari nazivamo dijalektika spiritualizma kao suprotnost Marksovoj ideji o „dijalektici materijalizma“. Vrijeme je da se čovječanstvo suoči sa svojim Zeitgeist-om, „Duhom vremena“, a to je „Duh mira“ među vjerama i nacijama u svijetu. Historija, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, nije bez dobrih primjera o dogovorima, ugovorima, poveljama, deklaracijama i posvećenostima mirovnoj koegzistenciji među vjerama i nacijama od Medinske povelje (622.), Magna Carta Libertatum (1215.)

Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948.), Nostra Aetate (1965.), Deklaracije evropskih muslimana (2005.), Zajedničke riječi između nas i vas (2007.), Marakeške deklaracije (2016.), Saveza vrlina za zajedničko dobro (2018.), Deklaracije o ljudskom bratstvu (2019.) do Mekkanske povelje (2019.). Sve ove inicijative, prošle i sadašnje, promoviraju ideju o „Duhu mira i suživota“ za sva vremena, ali ovoga puta potreba da se prepozna Zeitgeist, „Duh vremena“, kao „Duh mira i suživota“, veća je nego ikada. Ovaj članak pokušava da objasni tu potrebu iz muslimanske perspektive uz usporedbu sa drugim inicijativama. 

Ključne riječi: Islam, mir, dijalektika spiritualizma, Duh vremena, Medinska povelja, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Nostra Aetate, Deklaracija evropskih muslimana, Zajednička riječ između nas i vas, Marakeška deklaracija, Savez vrlina za zajedničko dobro, Deklaracija o ljudskom bratstvu, Mekkanska povelja.