Namjera ove analize je započeti raspravu o nekim dijelovima povijesti onog što se deklarira ili titulira kao „islamska umjetnost“ u kritičnom okviru kako okcidentalno-vesterniziranih tako i nekih muslìmānskīh teorijskih pogleda. Analizom i postavljanjem granica u skladu s prevladavajućim autoritetima, pridonijet će se vitalnim modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata, koji su rezolutno ìslāmskī i u skladu s izvorištem (ar. al-mardžaʿili al-maṣdar).

Posebno se želi skrenuti pažnja na zalaganje za različitost, upravo zbog okcidentalno-vesterniziranog akademskog nastojanja da se zanemari duh jedinstva i autorefleksivne islamske konstante karakterističnih diskursâ qadar/ṣināʿata uz nametanje umjetne dihotomije sakralnog i profanog, te paradigmatskih pogleda na vrednovanje kreativnog (estetiziranog) postignuća začetnika/dizajnera reprezentacije, odnosno homo islamicusa, kao apsolutnog zapadnjačkog vlasništva (western ownership).

S druge strane, estetizirano djelanje homo islamicusa u okviru svjesne rekognitivne i kognitivne produktivno-refleksivne orijentacije ima vrlo konkretno povijesno postojanje. Ako za titulaciju „islamska umjetnost“ možemo upotrijebiti poznati Derridaov moto ili grif ‘il n’y a pas de hors-texte’ („ništa ne postoji izvan teksta“), za estetizirano djelanje homo islamicusa ne možemo pitati postoji li ili ne postoji. Čini se da bi pravilno pitanje u vezi s modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata glasilo ‘qu’est-ce qu’il y a de hors-texte’? (“što se nalazi izvan teksta?“)..

Susrest ćemo se i s neprimjerenim nazivljem, kao što je npr. upotreba pojma dekorativno kao ekvivalenta za ornamentalno ili arabeskno za estetizirani izraz beskonačnog uzorka, kao i podjelu na centralne i rubne umjetničke produkcije, odnosno središta eurocentrične kulturne moći i tzv. njenu periferiju. Skrenuta je pozornost na okcidentalno-vesternizirano pozicioniranje teorije umjetnosti na vrh evolucije i kreativne zrelosti, što u konačnici ima za cilj jedinstvenu hegemoniju „Novog svijeta“, odnosno podvrgavanje i „kultiviranje“ bilo kojeg neevropskog ili nevesterniziranog entiteta, a posebno kreativnog bivstvovanja unutar klasične tradicije ìslāmske kulture (ar. al-thaqāfah al-islāmiyyah) i ìslāmske civilizacije (ar. al-ḥaḍārah al-islāmiyyah ili al-tamaddun al- islāmiyy)..

Na koncu mora se primijetiti da okcidentalno-vesterniziran način akademskog razmišljanja u ovoj oblasti, te bilo kojih drugih teorija koje djeluju unutar granica indeksnog poretka i taksonomije, uključujući i koncept današnje globalizacije, također predstavljaju sistemske obrasce autoriteta, kontrole i vrednovanja, a time i isključenosti prema drugima.

Međutim, takva forma nametanja linearnog ili cikličkog načina tumačenja se ipak suočava sa vrlo stvarnim izazovima svojstvenim pisanju globalne „historije umjetnosti“ i potpunim odsustvom razumijevanja drugih i drukčijih formi kreativnog izražavanja.

Ključne riječi: ìslām, umjetnost, homo islamicus, qadar/ṣināʿat, globalizacija kulture.