Arhitektura munare pripada kulturnoj historiji predislamske umjetnosti. Islamski opažena vertikala je semiološki transcendentno metaforički znak, téhnē, vjerske arhitekture, gnomon*2 – fenomenskokonfiguralni zodijački hronometar. Fenomen fizis-oblik je konfiguralno sakralno uzdignuće supstance – imanentno artikulirana svrha u islamu.

Znači da je „višestruka i višeznačna, jer se komunikacija između Boga i Svijeta, u vidu revelacija, odvija u specifičnom značenju te riječi koje nadilazi kompetentnost uspjele metafore“. Međutim, ona kao materijalni bitak, smislom svoje vertikale, služi i muvekitu da implementira stečeno znanje o „linearnom vremenu“, al-zaman al-dāirī, (o ulozi ponavljajuće sekvence) da oblikovno uobrazi princip njene svrhe. Teologu predstavlja trodimenzionalno ukazan zatajeni fizis, medij izražen jezikom arhitekture koji, skladno ukomponiranom osnovom – unutarnjim znakovima vjere, interpretira zavojno-spiralno kretanje. Vanjski izgled munare, oglediva vertikala usklađena gradbenim segmentima drum-halki i hane-šaft kanelurama, pokazuje imanentno pomjeranje ekspozicije sunčevih zraka oličjem sjene na njenom kamenju. Munara služi i mujezinu da, pozivom i riječju, glasom ezana sa šerefe-istaka (kur'ansko-kanonskim protokolom vjeroučenja) upozori vjernike na Njega i da, uz miḥrāb, prema Kibli usmjeri bogoslužnu naklonost i duhovna osjećanja.

Key words: svjetionik-znak, samonoseći entitet, hermeneutika munare, kanelure hane-šafti, gnomon.