Poštovani čitatelji,
Ovo je sedmi broj (Svezak 4, br. 1, proljeće 2023) našeg i vašeg časopisa Illuminatio/Svjetionik/Almanar. U ovom broju imate privilegiju da se u kontinuitetu upoznate dublje i šire s pojmovima ars – tehne – zanat - fann - qadar/ṣināʿat u „umjetnosti“, pojmove koje akademik Mehmed Akšamija približava našem razumijevanju, a sve s ciljem da se na adekvatan način prepozna bitna razlika između unaprijed projektirane vesternizirane umjetničke „zbilje“ i konstantno-kreativne islamske „umjetničke“ qadar/ ṣināʿatske genijalnosti, originalnosti i osebujnosti u liku i djelu homo islamikusa.
Akšamijin rad nije primarno teološki, već „umjetničko“ dijaloški, ali je bît njegova sadržaja i poruka u afirmaciji islamskog tawḥīda, monoteizma, kao primarnog motiva „umjetničkog“ djelanja/ ṣināʿata kod homo islamikusa. Otuda, Akšamija nas podsjeća „da se modaliteti diskursā qadar/ṣināʿata u potpunosti razlikuju od drugih „umjetničkih formi“ po nizu međusobno povezanih, komplementarnih principa, uvjeta i obilježja… Modaliteti diskursā qadar/ṣināʿata omogućuju homo islamicusovo iskustvo Božanskog kao formu simboličkog prisustva (ar. al-ḥuḍūr al-ramzī), manifestiranog posredstvom mnoštva estetiziranih formi djelanja/ṣināʿata. U okviru slikovnog predstavljanja korištenjem odgovarajućih modalitetā diskursā qadar/ṣināʿata prisutna je mudrost (ar. al-ḥikmah) personificirana u uređenim postavkama, koloritom, veličinama i proporcijama kako geometrijskih figura, tako i likova i objekata. Analizom vizionarskog pregalaštva kojim su djela realizirana, moguće je zaključiti kako je riječ o homo islamicusovom dobročinstvu i milosrđu (ar. al-iḥsān) ...“
Dakle, Akšamijina sposobnost da nas uputi i otvori nam jedan novi vidik za islamski tawḥīd, monoteizam, kao bît islamske vjere i kulture, kroz svojstvenu originalnu islamsku „umjetnost“ čini ne samo ovaj rad izuzetnim, već i cijel projekat našeg časopisa, koji unatoč svemu evo doživljava svoj sedmi broj.
U islamskom tawḥīdidskom duhu je i naredni članak, koji ukazuje na nedorečenost kvaziselefizma, koji zaobilazi ili potiskuje racionalnu moć kod čovjeka da u diskursu sa kvazimonoteizmom afirmira istinski islamski monoteizam kroz vjeru i misao Imāma al-Māturīdjje (um. 333/944) iz Samarkanda. Naime, autentični selefizam, koji se bazira na kontinuitetu pamćenja, tj. islamskom identitetu, nije nikad bio sporan, već je sporan kvaziselefizam, koji zagovara svojevrsnu utopijsku, ṭūbāwiyyu, misao koja je strana islamskoj misli i praksi.
Profesor Beshir Lassioued iz Tunisa počastio nas je svojim prilogom o gnostičkoj misli i njenom utjecaju na razvoj čovječanstva. I ovaj rad je na tragu koncepta našeg časopisa da osvjetljava spoznaju ljudskog duha i uma. A gnosis, maʿrafah, tj. spoznaja samog sebe i svijeta je put za moralno i etičko ozdravljenje svijeta, koji je opterećen mnogim psihičkim i fizičkim bolestima zbog nedostataka gnoze o smislu života. Zato nam prof. Lassioued sugerira obnovu gnoze u smislu vraćanja duhovnim vrijednosti u misli i praksi, odnosno vježbi kakvu nalazimo kod sufija ili derviša.
Ajla Čustović nas iz metafizičkog vraća ili spušta u fizički svijet, gdje nas suočava sa realnim izazovima oko ljudskih prava na primjeru Salmana Rushdiea. Ovdje nije riječ o slobodi mišljenja i govora, već je ovdje riječ o jednom odnosu prema islamu ne samo izvana, već i iznutra samoga islama, gdje ideja o ljudskim pravima gubi smisao jer se svodi na puku percepciju o sukobu civilizacija. Pronicljiva istražiteljica Čustović nam pokazuje kako se brani pozicija prava i pravde, kako se brane ljudska prava, u kontekstu „isprepletenih područja teologije, političke teorije, filozofije, lingvistike, hermeneutike i intelektualne povijesti“. Kad pročitate ovaj članak, sigurno ćete se osjećati sigurniji i pouzdaniji jednom velikom spoznajom u ovom svijetu velikih nepoznanica i neizvjesnosti.
U kontekstu svjetskih izazova kao što su strateško natjecanje velikih sila, gdje, kad jedna pada nije ništa manje opasna od one koja je u usponu, te problemi bez putovnica, kao što su pandemija i klimatska kriza i revolucija u tehnologiji, koja neumitno mijenja način ljudskog života, dr. Enes Karić donosi esej, kojim ukazuje na opasnost za planetu Zemlju ili kraj svijeta u smislu da čovjek danas posjeduje sredstva za samouništenje, koje dosada nije posjedovao. Bez apokaliptične opsesije, dr. Karić nas vodi kroz priču upočetku i kraju svijeta kako nas uče vjerske knjige. Naravno, niko osim Boga Stvoritelja, ne zna ni kako je svijet nastao ni kako će i kada nestati, ali je korisno da o tome čitamo i razmišljamo jer smo svi Allahovi i Allahu se svi vraćamo.
U svom članku o „Đozi i socijalizmu“, Šaćir Filandra je, kao niko dosada, objasnio odnos socijalističke Jugoslavije prema Đozi, ali i Đozin odnos prema Jugoslaviji. Možda nije na rangu Platonove odbrane Sokrata, ali je sigurno na tragu odbrane Đozinog lika i djela, koji to zaslužuje jer je to istodobno i odbrana bošnjačkog/bosanskog prava na nacionalni i državni identitet. Ne nasjedajući na površne i paušalne ocjene o ulozi Huseina ef. Đoze u različitim povijesnim okolnostima, Filandra je uspio da ukaže na važne detalje iz Đozinog vjerskog i društvenog aktivizma što ga oslobađa od pejorativnih predrasuda. Čitajući, Filandrin rad o Đozi, upoznajemo se bliže i bolje s jednim periodom naše bošnjačke/bosanske povijesti, koja je još uvijek u našem sjećanju.
U iscrpnom prikazu knjige Pristranost u popularnoj kulturi. Moć vizuelnih i jezičkih narativa autora Anasa Al-Shaikh-Alija, Linda Hyökki nas upoznaje sa pojavom stereotipa u vizualnom i jezičkom narativu, na koje Anas Al-Shaikh-Ali uvjerljivo i ilustrativno ukazuje posebno kada je riječ o islamu, muslimanima, Arapima i drugima koji, prema onima koji šire te stereotipe, njima ne pripadaju.
Poštovani čitatelji, U nadi da će vas i ovaj sedmi broj obogatiti novim spoznajama i prosvijetliti vaš duh i um, primite izraze našeg osobitog poštovanja.