Esej ukazuje na jednu od temeljnih opasnosti za planetu Zemlju, koja proistječe iz suštinske razlike između potencijala kojima je čovječanstvo nekada raspolagalo i onoga čime sada raspolaže. Autor ističe da od stvaranja prvog čovjeka pa do nedavne prošlosti čovječanstvo, svim onim čime je raspolagalo, nije moglo uništiti samo sebe, ono nije moglo prerasti u neposrednu prijetnju samome sebi i nije imalo kapaciteta da svoj opstanak dovede u pitanje. Jedna razlika dijeli ovo naše današnje čovječanstvo od svih drugih minulih i davnih izdanja čovječanstva – današnje čovječanstvo u stanju je sebe uništiti, u stanju je sebi označiti kraj, pa i – sportski rečeno – ʼodsvirati krajʼ samoj planeti Zemlji i svim oblicima života na njoj.

Upravo stoga mi možemo ovih osam milijardi ljudi, koji sačinjavaju današnje čovječanstvo, označiti ʼčovječanstvom u sjeni Sudnjega danaʼ. Već nekoliko desetljeća upravo je ovo čovječanstvo najopasniji omotač Zemlje. Jedva da je danas i moguće opisati sve strane čovječanstva destruktivne po samu planetu Zemlju, po njezine ekosisteme, po sāmo čovječanstvo kao takvo, po floru i faunu Zemlje. Autor ističe nekoliko karakteristika koje danas, kao užasna morbidna stanja, obilježavaju čovječanstvo: nema povratka na manje, nema povratka na sporije, nema povratka na bezopasnije. U ovakvim okolnostima teško da će planeta Zemlja preživjeti, zato što čovječanstvo danas gubi Prirodu baš kao što je nekada izgubilo Raj.

Ključne riječi: čovječanstvo, čovjek, Priroda, Raj, Sudnji dan, planeta Zemlja, Kur'an, Biblija