Ovaj rad nudi alternativu Feurdovom pojmu sreće i civilizacije kroz uvod u islamski svjetonazor, koji nastoji osloboditi čovječanstvo od ovosvjetske tiranije, uključujući i tiraniju pukog zadovoljstva kako bi se ljude uputilo ka mirnom (islamskom) svjedočenju i pokoravanju Svevišnjem Bogu. Autor preispituje Freudove ideje kroz islamsku filozofiju i dolazi do drugačijeg razumijevanja ljudske psihe, ponašanja i civilizacijskih energija.

Objašnjava da islamska misao naglašava ravnotežu između fizičkog, intelektualnog i duhovnog rasta kako bi se postigla istinska sreća. Autor kao model za to predstavlja dva velika muslimanska filozofa Al-Kindija iz klasičnog i al-Attasa iz sadašnjeg doba kako bi dokazao svoju tvrdnju da ljudi imaju racionalne i životinjske duše, s razumom i strašću koje utječu na ljudske postupke. Za ispunjenje pravedne ljudske prirode potrebna je svjesna kontrola želja od strane razumne duše. Također, Ilham Dilman i Herbert Marcuse su dovedeni u razmatranje Freudove ideje da vlastiti interes pokreće sve akcije, sugerirajući da ljudi mogu djelovati iz ljubavi ili brige za druge. Ovaj rad naglašava širu definiciju sreće izvan pukog zadovoljstva. Dakle, u islamu su sreća i civilizacija povezani s pokornošću Bogu i stoga u stanju harmonije. Dīn islama povezuje pravu ljudsku prirodu kao mikro-kosmos i pravedni civilizacijski poredak i ummet (islamsku zajednicu), što naglašava pravdu i individualnu odgovornost u procesu postizanja sreće na ovom i budućem svijetu.

Ključne riječi: civilizacija, destrudo, eros, sloboda, ghaḍab, sreća, libido, šahwah, thanatos