Ovaj članak je uporedni prikaz tri glavne ličnosti islama u moderno doba: Džamāl al-Dīna al-Afghānije, Muḥammada ‘Abduhua i Rašīd Riḍāa s posebnim fokusom na naslijeđe Shykha Rašīda Riḍāa u kombinaciji islamske reforme i islamske tradicije (selefizma). Džamāl al-Dīn al-Afghānī je prikazan kao revolucionar koji je u islamu vidio elemente jedinstva i mobilizacije.

Neki ga opisuju kao “oca modernog muslimanskog antikolonijalizma”. Muḥammad ‘Abduhu je opisan kao pragmatični gradualista, koji je vjerovao u pomirenje objave s razumom, zalažući se za religiju koja u suštini ima moralnu funkciju. Obojica su pokušali dokazati da islam nije nespojiv sa modernošću, te su ohrabrivali muslimane da prihvate ovo drugo bez napuštanja prvog. Iako je bio snažno povezan s ova dva svoja učitelja, Rašīd Riḍā je, međutim, doživljavao modernost kao prijetnju i smatrao je da će uzastopni ustupci prema njoj dovesti do potpunog napuštanja religije. Njegova alternativa je bio islam koji kontrolira sve aspekte individualnog i društvenog života. Ova ideja, implicitna u većini njegovih spisa, jasno je prikazana u ovom članku kao interakcija između modernizma i tradicionalizma (selefizma) u islamu koja još uvijek odjekuje među nekim muslimanskim učenjacima.

Key words: Rashīd Riḍā, Jamāl al-Dīn al-Afghānī, Muḥammad ‘Abduhu, al-“Urwa al-wuthqā, al-Manār, idžtihād, taqlīd, selafizam, šarīʿah, maṣlaḥa, shūrā, islam, politika.