Ovaj rad bavi se duhovnom krizom koju treba izliječiti vjerom u miran suživot kroz uzorna učenja odgovornih učenjaka. Autor ovdje donosi dobar primjer dvojice historijskih islamskih učenjaka čije poruke danas odjekuju kao što su odjeknule u njihovo vrijeme.

To su imam al-Ghazālī i imam Ibn al- Qayyim. Ističe da su ova dva renomirana ortodoksna imama imala jasan stav o neophodnosti mirne koegzistencije zasnovan na jasnom islamskom poimanju vjere – dīn, koja je objavljena da služi svrsi baqāʼ – opstanka, a ne fanāʼ – nestanka čovječanstva. Zaista, autor tvrdi da je glavni cilj islama da obrazuje muškarca i ženu da rade i žive za miran suživot u svijetu.

Ključne riječi: imam al-Ghazālī, imam Ibn al-Qayyim, odgoj duše, miroljubivi suživot, moral, unutrašnja refleksija, ljubav, poniznost, velikodušnost, suradnja, dobročinstvo, pobožnosti