U ovom radu se donosi osvrt na jednu davnu teoriju šerijatskog prava, koja je nastala tokom XIV stoljeća, a utemeljio ju je hanbelijski pravnik Nadžm al-Dīn al-Ṭūfī. Teorija „dobrobit u interesu lica“ („utilitaristička teorija u šerijatskom pravu“) po svemu je jedinstvena teorija u svom vremenu, ne samo kod muslimana već u pravnoj nauci općenito.

Autor je na veoma koncizan i agumentiran način iznio svoju postavku o tome da je glavna tema šerijatskog prava zaštita „dobrobiti u interesu lica“ i da je to glavni cilj. Štaviše, on zastupa teoriju po kojoj je dobrobit (al-maṣlaḥah)  glavni izvor šerijatsko-pravne norme (al-ḥukm al-šarʻī) o kojoj pravnik mora voditi računa. Shodno tome, svaki šerijatsko-pravni dokaz (al-dalīl al-šarʻī) procjenjuje se prvenstveno s aspekta dobrobiti ili štete po mukallafa, („punodobnog obveznika u izvršavanju šerijatskih normi“). Osnova njegova rada bio je ḥadīth: Lā ḍarara wa lā ḍirāra („Zabranjeno je štetom na štetu uzvraćati“), kojeg bilježe ḥadīth zbirke, a kojeg je imam al-Nawawī uvrstio u svoje glasovito djelo al-Arbaʻīn al-nawawiyyah.

Ključne riječi: dobrobit, šteta, obaveznik, šerijatski izvori, tumačenje prava, šerijatsko pravo.